Ulomak iz priče Voriorka
(…)
Prije pola sata počeli su kapati ljudi na parti. Dvorište skvota se malo po malo punilo, neka je dj-ica unutra puštala neki nabrijani elektro. Ništa novo, petak u skvotu je uvijek raspašoj. Sretna je što uskoro odlaze, ne bi mogla podnijet špicu večerašnjeg partija.
Buks, Gogi i Dikinsonka su se vrzmali okolo i klafrali s nekom ekipom. Držala ih na je oku, da ne zastrane, sve dok ne dođe trenutak da krenu u noć..
..koja izgleda, miriše i glasa se kao svaka druga zagrebačka proljetna noć. Svjetlom iskrzane ulice i mračni podvožnjaci po kojima s vremena na vrijeme propišti spori međugradski vlak. Njen bajk bešumno klizi po tom crno-žutom uličnom linorezu. Osjeća se poput Wonderwoman na posebnom zadatku. Godi joj tijelom sjeći svježi ponoćni zrak, umivena je njim, ulazi joj u nosnice joj, usta, uši, češlja joj misli. Sjeti se likice iz Ljubavne sabotaže Amelie Nothomb. I taj sic među nogama lagano joj podražava klitić, mora da je u ovulaciji, pomisli.
Odlučuje voziti po trotaru, inače to ne čini, ali petak je navečer i na cesti je uglavnom nabrijana ekipa. Savski most je u polumraku, prelazi ga u nekoliko sekundi i ubrzo se zaustavlja u pothodniku ispod rotora. Tamo na jednom od zidova ugleda bijeli logo StormFronta i pored njega dva plakata. To je to, kaže u sebi, provjeri je li zrak čist, spusti bicikl na pod i otvori ruksak. Zdrapa plakate u dva poteza. Prilično glatko to ide, zaključuje dok lijepi selotejpom veliki bijeli papir s crvenom porukom i nalijepljenom crnom vunom.
Odlazi dalje. Putem čekira mob, gleda ima li poruka od ostatka ekipe. Još ništa, valjda su se tek zahuktali. Na Laništu zatiče malo veću gužvu, kvart je pun kafića u kojima je upravo sad fajrunt. Naci plakata ima kao pljeve, razmišlja što učiniti. Možda bolje da se ovdje vrati kad odradi cijeli Novi Zagreb, pomisli. To i čini, uspješno drapa i lijepi sve redom: Savski Gaj, Trnsko, Siget, Sopot, Utrine, Zapruđe, Dugave, Sloboština, Travno.
Prima poruku od Buksa:„Stara, ja skoro gotov, nikakvih prob., cimali me neki klinci da im dam jedan naš plakat, nisam htio, frka me da ne zafali. Do pola 4 sam u skvotu 😉
Nije prošla minuta stiže esemes od Gage i Dikinsonke: „Odradili centar, bilo malo čupavo, pričat ćemo ti, sad smo u Du, tu živa pustara, skoro smo nazad“.
Osjeti kako joj je ruksak na leđima olakšao, ostala su joj još dva komada za kraj i to je to.
Stiže na Lanište i čekira kvart, nema žive duše, skuži jedan plakat na stupu pored banke, drugi u kvartu pored dječjeg vrtića. Vraća se na prvu lokaciju i odlučuje malo odmorit na zidiću pred jednim haustorom, guzica joj već bridi od cjelonoćne vožnje. Sjeda, opruži noge i zuri u osvjetljene reklame. Pada joj na lice kap kiše. Adrenalin je još uvijek drži. Prvi put čini nešto što fakat ima smisla. Nakon ovoga će se o njima pričati u gradu, starija ekipa iz Attacka će ih shvaćat ozbiljnije, možda će konačno zvat i nju da upadne u neke njihove kombinacije. Sigurno će i novine objavit, portali, ovo ono, svi će nagađat o tome tko su.
Vrijeme je da se podigne na noge, pomisli i odmah potom to i učini. Napipa rukom preostale plakate u ruksaku i uputi se na drugu stranu ceste, prema betonskom stupu koji će za koju minutu obradit.
Spusti ruksak s ramena, a gluhu noćnu tišinu ispune glasovi, duboki i muški. Ubrzo iz haustora točno pred nju izmile trojica. Još je nisu primijetili, ali za koju sekundu…
-Vidi curkice, solerice, kaže jedan od trojice ćelavaca koji je upravo potezao patent na svojoj crnoj pernatoj jakni s ušivenim znakom orla na rukavu.
-Bokte, fakat, dobaci drugi u preuskom crnom sakou koji mu je pucao na junačkim prsima.
Treći i najmršaviji imao je neku kozju bradicu i činilo se da nije skroz pri sebi. Oči su mu bježale svaka u svoju stranu, šake je držao zabijene u džepove trenirke.
Složila je kiseo polusmajl i pogledala u smjeru svog bajka koji je bio zavezan nekoliko koraka dalje, za ogradu pred bircom. Čvrsto je stisnula ruksak na prsima. Odhodala je do bajka i krenula otključavat lanac. Hodali su za njom, ko gladni psi lutalice.
Ušiveni orao joj se ponovno obratio. -Hej, pa nemreš sam tak’ otić, nismo se ni sfrendali, e.
-Sorry, žurim, rekla je, spremajući lokot u ruksak.
-Pa kaj, nigdje ne gori curkica, mogli smo si reć reč dve, opet je sablasno tepavim tonom rekao Ušiveni, a njegovi pajdaši su klimali glavom i mrmljali „da, da“.
Okružili su je sa svih strana. Shvatila je da se gadno uvalila s ovim Laništem. I dalje je s obje ruke držala ruksak, gledajući naizmjence u njih i poluodvezani bajk.
-Ti si neka pankerica, tak’ neko sranje, a?, pitao ju je Ušiveni.
-Zašto to misliš?
-Izgledaš… jebo te bog… sva si ‘ko neki frajer, ko da imaš karu međ’ nogama, a!
Pogledala ga je mješavinom straha i prezira. Razmišljala je što bi trebala reći na ovo, bolje ništa, stavit budalu na ignor, najpametnije. Šupački i glupo bi bilo sad podvit rep i pokušat bježat, tek tada bi se sjebala. Treba polako, opušteno, laganini. Osnove psihologije, prvi svezak. Jednostavno stavi ruskak na leđa, skulirano sjedne na bajk i krene… Pa da, tako će.
Trojka se za to vrijeme pokušala nadmetati prđenjem. Ušiveni se trudio izbacit svoj plotun kojim bi konkurirao Kozjem, ali guza je štrajkala, baš ga nije išlo. Sjela je na bajk, krenula prebacit na leđa rukskak, i ko za vraga – skliznuo joj je niz lijevu ruku i pao na pod. Pažnja se opet usmjerila na nju.
-Ček, ček, pa nemremo tako, curkica, zabrundao je Ušiveni i sagnuo se po njen rukskak. Primio ga je za mekanu, dvostruko prošivenu ručku i zaljuljao u ruci, procjenjujući mu težinu.
-Pa to’e tak lagano, kaj nosiš unutra, ko da si perje sfrkala, a? Mislio sam da je..ono.. stoput teži.. jebote.
Nespretno se nasmiješila. -Ma neke gluposti, rekla je i pružila ruku prema Ušivenom.
-Gle sad nje, ona bi da joj ga dam nazad, rekao je slavodobitno Ušiveni i klimao ostatku ekipe.
Skužila je da je kucnuo čas da se spusti najniže što može. Probat će ih smekšat, ovo nije trenutak za revoluciju, jebeš ga.
-Dečki, zaustila je svilenim glasom – ja fakat moram doma, kasno je, a i kiša će skoro pljusnut, baš mi je maloprije jedna kap..
-Mene baš zanima kae unutra?, prekinuo ju je Kozja bradica.
Ušiveni je složio predatorski smajl i potegnuo ciferšlus na ruksaku. Zavukao je ruku unutra i izvadio snop uredno presavijenih naci plakata. Vidjelo se da su oguljeni i skinuti sa zidova. Vadio ih je dok nije ispraznio cijeli ruksak, nakupila se pred njim na zidiću lijepa hrpa.
-Koji je ovo kurac, jebote!?, ispalio je, dok su preostala dvojica tupo buljila u njega i papirnato brdo na zidiću.
-Gle, ima još neš’, rekao je Kozja bradica uzbuđeno i posegnuo u ruksak što ga je Ušiveni držao u rukama. Izvadio je dva srolana bijela plakata s crvenom porukom i nalijepljenom crnom vunom. Rastvorio je jednog od njih. Nekoliko sekundi sva trojica su zapanjeno promatrali poruku. Ušiveni je bezglasno micao usnama kriveći facijalne mišiće baš poput davno preminulog hrvatskog predsjednika.
-Pa ti si neka mala frikuša, jebote bog. Kae to?, pitao ju je Ušiveni.
Šutjela je, nije više imala ni jedne jedincate ideje kako da se izvuče odavde.
-Si čula kaj te pita, glupačo mala, rekao je Crni sako i nacerio se.
-Čula sam, odgovorila je mirno.
-Pa kaj si mutava, pičko, razgoropadio se Sako.
-Kuiš, jebote, ona je po gradu drapala te plakate, cijelu noć, bog te jebo, da te jebo, koja kanta, derao se Ušiveni koji je očito jedini shvatio u čemu je stvar.
S obje je ruke u bijesu počeo gužvati plakate, napravio je od njih veliku papirnatu kuglu i hitnuo je nekoliko metara dalje. Uspuhao se, nešto je čudno radio s ustima, kao da mu je u zubima neka strani predmet koji pokušava izbacit van. Odjednom je shvatila da on to zapravo brzinski skuplja pljuvačku i da će je kroz koju sekundu isporučit na njenu facu.
To je i učinio, gvalja zapjenjene sline Ušivenog ju je zasula po lijevom obrazu, slijevala joj se niz lice i kapala na jaknu i hlače. Rukavom je manično brisala obraze koji su se žarili, sav potiskivani bijes grunuo joj je u glavu. Ušiveni se smijao nekim odvratnim smijehom koji joj je zvučao kao brektanje mopeda u niskom startu. Ona dvojica su ga gledala kao heroja.
-Šta se brišeš, govnarko mala, rekao joj je s gađenjem – hračnem te još jednom za opomenu i dugo sjećanje.
-Vrati mi ruksak i pusti me doma, obratila mu se i prišla bliže. Kozjeg i Sakoa potpuno je izbacila iz kadra, postali su joj nevažni.
-O-pa mi-ki, šta smo hrabri, provocirao je Ušiveni i njihao otvoreni ruksak pred njenom facom.
-Lijepo te molim, izgovorila je odlučno.
-Znaš kaj curkica, možemo se dogovorit. Kak’ se ono kaže, dogovor kuću gradi. Ak’ mi daš, vratim ti ovu tvoju torbicu, jel može?
-Što da ti dam?, rekla je i nakrivila glavu.
-Ajd ne pravi se štrumfeta, znaš na kaj sam mislio? Pičke, ne!
-Nisi normalan.
-Šta, jel ti moj kurac nije dovoljno dobar, dam se kladit da oni tvoji anarhisti svi imaju maloga, vidi se da nisi pravu karu vid’la u životu, rekao je i počešao se po jajima. – A onak, baš me pali ta tvoja brija, uuu.
Sako i Kozji su se cerili i gurkali se ramenima. Kozji je počeo pjevušiti „Fa-fa-la si mi ti fa-la ti..“.
Stisnula je čeljusti i hitro zgrabila ruksak Ušivenom iz ruku. Iznenadila ga je, nije se snašao, a ona je već bila na bajku, s ruksakom na leđima. Stavila je nogu na pedalu, zaveslala drugom i u tom je trenutku osjetila kako je njegove ruke podižu s bajka. Zaplivala je nogama po zraku, bajk je tresnuo na asfalt.
-Eeej, uspjela je viknuti i on ju je lijevom rukom obavio čvrsto oko struka, a desnom joj je čvrsto pokrio usta. Odvukao ju je u haustor, nogom je gurnuo vrata i spustio se stepenicama u podrum. Nogama je lupala u njegova koljena, pokušavajući se osloboditi stiska, a onda se umirila, razmišljajući što da učini.
*Priča ‘Voriorka’ objavljena je u sklopu knjige Zagreb Noir (Durieux, 2015.)