Parabajka

Parabajka

Parabajka označava babarogu, babu Jagu, ženu koja u mašti djece stoji kao manifestacija krajnjeg užasa. Bolest i smrt oca protagonistice romana događa se u isto vrijeme kao i njena unutarnja transformacija iz nesigurne djevojke u odraslu ženu slobodarskog duha, a vrlo bitna je i tema seksualnosti, odnosno queer identiteta koji ona postupno osvještava.

Ulomak iz romana Parabajka, ZIGO, Edicija Katapult 2013.

Varja želi da se nađemo na kavi u kafiću na Trešnjevci. Od kada se Kos vratila, odjednom joj se čini da nije primjereno doći kod mene. Pomislim kako bi bilo dobro reći da nemam vremena i to od tog trena pa zauvijek nastavim govoriti, a onda ipak pristajem. Pojavila se dobro raspoložena. Pitala sam što ima novo, a ona je kazala kako se Kos s puta vratila puna dojmova, pričale su o tome što je vidjela i doživjela na putovanju i to je uglavnom sve. Nakon nekoliko rečenica na tu temu, Varja me značajno pogleda i kaže:

– A što bi ti htjela?

– Možda seks. Povremeno, kada se vidimo – kažem.

Ona se zaprepašteno i slavodobitno nasmijala, a meni je istom došlo da je pljunem posred lica.

– Pa kako?! Ne bih mogla paralelno – kaže.

Moj odgovor je neiskren na jednako glup način na koji je i njezino zaprepaštenje, ali u tom trenutku, i njoj i meni ono što govorimo izgleda najsmislenijim i najrazumljivijim izborom. Ipak ostajemo u tišini neko vrijeme.

Nagovori me da odem s njom do Outleta ruža, velikog trgovačkog kompleksa u okolici Zagreba. Morala je tamo nešto poslovno obaviti.

Volim gledati kako vozi. Odlučno a opet ne bezobrazno, suvereno ali ne pretenciozno, vrlo živahno ali nikada opasno. Ja sam tada polagala vozački ispit. Instruktor mi je govorio kako bih trebala doma na stolici vježbati vožnju. Dok se vozimo prema Outletu ruža, zamišljam Varju u toj situaciji. Dok je Kos na putu, navodno s nekom djevojkom koja joj se sviđa, i veza im je možda u krizi, Varja je doma. Sjedi na stolici i vozi. Prolazi kroz svoje emocije. Plače. Može li ona plakati? Nekada davno prije Kos, dok joj se raspadala veza s bivšom djevojkom, rekla mi je da nije sposobna za vezu sa mnom dok se emotivno ne oporavi od te veze. Činilo se tako logično. Zbog te njezine nesposobnosti da vozi stolicu u stanu, postaje mi iz minute u minutu sve iritantnije kako vozi automobil. Outlet ruža izgleda kao grad od papira. U dućanima nema ništa zanimljivo. Kažem kako bi to mjesto bilo dobro iskoristiti za snimanje filmova. Varja kaže kako bi bilo najbolje da tu naprave zatvor. Na štandu kupujem kuhano vino. Varja uzima čašu iz moje ruke i otpija gutljaj. Kad mi se zagleda u oči, vidim neku plahost iza koje nazirem da me osluškuje. Prepoznaje moje tragove i otiske, ali ono što je trebalo stajati na njihovom mjestu, uvijek se izmicalo. Ne osjećam da smo stranci dok se gledamo u oči, ali čim se odmaknem nekoliko koraka, iz svakog njezinog pokreta i riječi pokušavam otkriti nešto novo ili potvrdili nešto što već mislim da znam. Ulazimo u radnju u kojoj ona pregledava neku dokumentaciju i razgovara sa zaposlenicama. Sve nalikuje vožnji automobila, ne nalazim nijedan novi trag. Kad je završila, zaputile smo se prema parkiralištu.

– Jel ti bilo dosadno čekat? Skratila sam maksimalno – pita me obzirno.

– Nije. Samo neobično. Pitala sam se stalno što ja tu radim – kažem koketno, jer znam da je to nešto u čemu obje potajno uživamo. Sinoć dok je jela pizzu u mom stanu na Trešnjevci, na sličan je  način rekla: “Nisam mislila da ću ikada više jesti pizzu s tobom.”

– Marjane, koliko je sati? – tata bi viknuo s vrata restorana čistaču ulice iz Karakašica. Počelo je to jednoga dana kada je Marjan osvanuo sa satom od zelene fluorescentne plastike na ruci.

– Aj k vragu, vraže, tamo – promrmljao bi Marjan i nastavio s poslom.

– Što piše tamo na plakatu, tko svira večeras?

– Aj k vragu, vraže!

– Marjane, dođi na kavu, ne ljuti se, imam ti nešto ispričati – promijenio je tata ploču jedno jutro.

I tako je naučio Marjana gledati na sat. Bilo mu je najvažnije i najzabavnije komunicirati s likovima koji su na ovaj ili onaj način pripadali Otočkoj margini. Ono što me uvijek zbunjivalo, bilo je to što je pamtio tko je od svih stanovnika Otoka došao na sprovod njegovim roditeljima, a tko nije. Ako je neki sada pokojnik bio na pogrebu njegovoj majci ili ocu, tata je osjećao obavezu (koja mu je kao i svaka socijalna obaveza bila sama po sebi mrska) da ode tom pokojniku uzvratiti na isti način. I tu sintagmu “na isti način” često je koristio, ako bi mu netko poželio sretne blagdane i gdje god je to bilo moguće.

Na njegovom pogrebu stajali smo poredani jedni do drugih i primali sućut mirno, dostojanstveno i bez puno suza, kako već priliči pogrebu čovjeka koji je umro: nije bio mladić, ali je tek bio postao djed. Sva lica koja su se pojavljivala ispred nas bila su hiperrealistična. Postalo je jasno da takvu stvar nije teško upamtiti. Vjerovala sam do tada kako je tatino pamćenje ljudi s groblja neka njegova mračna opsesija, povezana s iščitavanjem osmrtnica.

Tada je kapelicu ispunio neki potpuno neočekivani glas koji je sam za sebe ali glasno, jecajući govorio: “Prijatelju moj, da me nisi naučio koliko je sati, kako bi ti Marjan došao…”

Varja me dovezla do zgrade. Nismo se pozdravile, rekle da ćemo se čuti ili vidjeti. Ja sam u sebi bila odlučila da ću napraviti sve da se ne vidimo više. Ona je rekla samo:

– Čuvaj se. Jedi.

Ja sam se istrgnula iz tog automobila divlje, bez da je pogledam i osvrnem se, uvjerena da nikada neću susresti moje prazno sjedalo kako samo vozi, ulazi u kružni tok u smjeru obrnutom od kazaljke i izletjevši na zelenu fluorescentnu livadu pretvara se u slap.