Buka, bijes i ona

Buka, bijes i ona

Priča “Buka, bijes i ona” dio je zbirke kratkih priča “Zovite me Esteban”. To je priča o ludilu, gubicima i ljubavi.

 

Buka, bijes i ona 

Ne mogu da spavam. Ako se prevrnem, probudit ću je. Ima lak san. Oduvijek. I prve noći probudio ju je moj nemir. Kad sam ujutro otvorila oči, sjedila je na krevetu i gledala me. „Ružno si sanjala“, rekla je: „Škrgutala zubima, mrmljala u snu, stiskala pesnice.“

Najtiše što mogu izvlačim se ispod deke. Kiki sklupčana drijema ispod njenih nogu. Na moje pokrete mrdne ušima, otvori oči i istegne šapu. Zijevne.

„Šššššš“, primičem prst ustima: „Spavaj, Kile“. Tražim papuče ispod kreveta. Virim kroz zavjese. Vani buka i bijes. Jugovina stigla u Sarajevo. Rasteže krošnje, vitla smeće na pustim ulicama. Jadno pseto drhti pored trafike. Danas sam čitala o užasnom nevremenu u Hrvatskoj. Rastjerivalo je ljude, nosilo krovove, u Dalmaciji su nabrekli valovi šibali obale. Okrenem se prema njoj. Dobro je, spava. U kuhinji nabrzaka napravim kafu i zapalim. Sat otkucava pola tri. Daleko je do svitanja. Hodam gore-dole. Zebnja mi stišće srce.

Na mobitelu blica lampica. Mora da baš sad dole na Jadranu svjetionici ovako razgovaraju u buri. Čitam poruku od Nermine: „Hoćemo li Hana, ti i ja u srijedu na kafu?“

***

Prvog jutra, pod izgovorom da moram štošta uraditi, brzo odlazim iz njenog stana. Neprestano mi stižu poruke od Hane i Nermine: pitanja, znatiželja, zadirkivanje. Na kraju dogovaramo večernje druženje kod Nermine. Stižem posljednja, a one sve pripremile: kafu, karte, muziku… Moje je samo da pričam. Da ispljunem sve, do najsitnijih detalja.

Ali moj zamišljeni, inače uobičajen izraz lica ovoga puta im smeta. „Gdje su ti osmijesi? Zašto izgledaš ko pokisla gljiva?“ Šta ću – priznam da sve i nije najbolje prošlo. „Hajde, Lelo, pa prvi je put. Šta si, brate, očekivala?!“, glasno i jasno će Hana. „Ma ne, nije to, nego poslije.“

Govorim da su je moje more probudile i da to nije dobar znak. Jer ta moja prošlost… Nermina više ne sluša, dijeli karte, pa ispali svoju čuvenu: „Leli, bilo bi poželjno da zaboraviš!“ Smijemo se. Hana nas u kartama uzima lopatom i stalno dolijeva vodu u kafu jer joj je pojaka. Nakon par sati pogleda u šolju: „Ja sve vrijeme pijem ovu kafu, a šolja mi i dalje puna!“ Opet se smijemo. Gledaju me zagonetno, sve su nestrpljivije. Hana pogotovo: „Nego, hajd ti sad nama do u detalj. Šta bî? Kako bî?“ A ja sve vedrija, raspoloženija. Postajem brbljiva, pričamo do duboko u noć. A obrnemo i koji krug karata.

***

Oluja pojačava kakofoniju u meni. Provirujem: strah me tog kovitlaca. Gledam na sat, hodam tamo- amo. Kiki ulazi, žmirka. Sipam joj hranu u zdjelicu. Briketi krckaju pod oštrim mačjim zubima. Oblizuje se. Ja pripalim još jednu. Skače mi u krilo, mazim je po vratu, prede. Tipkam Nermini: „Može.“ Znam da spava, da buka i bijes ne zapljuskuju njene snove, ali dopisujem: „Vani jebeno“.

***

Hodam prema Čeki. Dogovorile smo se u sedam. Imam vremena, ne žurim. Razmišljam: možda je Nermina u pravu. Možda je vrijeme da zajebem samu sebe i zaboravim. Na kraju krajeva, preživjela sam psihijatriju. Tu sam, na ulici, na otvorenom. Hodam. I ne mislim da ću se sljedećim korakom srušiti. Nebo gore, zemlja dole. Ohrabrile su me one sinoć. A i doktorica jutros.

Banula sam joj u ordinaciju, onako neplanski. Radni sto, bijeli mantil, pisaća mašina. U rukama joj puna kesa košpica. Izvinjavam se što dolazim mimo termina i kažem da mogu pričekati vani ako prekidam nešto. Osmjehuje se, nema govora, neka slobodno uđem. Zabrinuto pita da se nije šta desilo, da mi nije nestalo lijekova? „Ne, ne“, kažem. Nudi me košpicama, kaže prestala pušiti pa mora. „Ne, hvala“, odmahnem. Stidim se, ali ta situacija pritišće me toliko da mi treba i stručno mišljenje. Pričam doktorici o njoj, o našim mailovima, izlascima, spomenem i prvu noć, ali nekako sve gledajući u plafon – mislim, ne bih da doktorica pomisli kako ću ja sad o tome nadugo i naširoko, ali eto, mora znati da se desilo. Pogledam je. Žvače one košpice, smješka se. Mene sad još više stid, pa buljim kroz prozor i molim nebo i zemlju da ne pocrvenim. Puši mi se, ali kako ću – žena tek prestala. Šutimo. Ne znam šta bih, pa ponovim kako mi je strašno žao što sam ovako nenajavljeno upala. „U čemu je problem?“, pita. „Vidite… Stvar je u tome… Ne znam da li je ovo fer… Mislim… Vi znate kakva sam bila… Pred vašim sam se očima raspadala… I sad…“ Prekida me: „I sad smo u stabilnoj remisiji, jesmo li?“ „Da, jesmo. Već godinu.“ „Pa šta ta djevojka kaže?“ Ne mogu da se ne osmjehnem: „Ona… samo gleda plavim očima, kao da ništa nije bitno. Kaže, to joj ne smeta, možemo mi to.“ „Pa u čemu je onda problem?“, doktorica će. „Vidite… mislim… da li je fer da je uvučem u sve ovo? Mislim… u ovo što je od mene ostalo… Šta ako se opet slomim? Ako buka i bijes ponovo…“

Doktorica me uzima za mišku: to je njen način da prekine napad mojih sumnji i strahova. Gleda me netremice, a onda mi mehanički opet ponudi kesu s košpicama. Ma ženo, neću košpice! – vrisnula bih, a samo se slabašno osmjehnem. „I ti imaš pravo na ljubav“, kaže. E, jebiga… Crvena sam kao svježa rana. Vidim, simpatičan joj moj stid, ali kuliram da ne kontam. Naglo ustanem, zahvalim se i još jednom se izvinim što sam došla nenajavljena. Doktorica okreće stolicu ka prozoru, prstima gura košpicu među zube i, više za sebe, promrmlja: „Život ko život.“

Vidim je u daljini. Kačketić, prsluče, kišobran u ruci. Zastanem. Prolaznici se čude mom osmijehu. A ja bih samo stajala, samo je gledala. Pomalo nervozno pogleda na sat. Približavam se. Nešto me tako snažno vuče njoj. Radost u njenim očima kad me vidi. Pita me gdje bih željela da idemo. Negdje gdje nema mnogo ljudi. „Znaš“, kažem oprezno, „gužva mi još uvijek ne odgovara“. Njoj je to okej.

Sjedamo u kafić. Same smo, nas dvije i konobarica za šankom. Tiho pričamo, sve se više naginjući jedna prema drugoj. Ona bojažljivo pita je li sve okej, jer sam jučer nabrzaka otišla. Znam da je došlo vrijeme. Ustajem, oblačim jaknu i kažem: „Moram ti nešto pokazati.“

Vjetar nanosi sitne kapi kiše na naša lica. Šutke hodamo Zagrebačkom. Ulazimo u zgradu, penjemo se na prvi sprat. Otključavam vrata. Palim svjetlo u praznom, napuštenom stanu. „Gdje smo ovo?“, pita.

„U mojoj prošlosti.“ Okreće se oko sebe. Zbunjeno gleda vlažne, potamnjele zidove. „Ovo je stan moje bake i dede.“ Pita me gdje su sad oni. „Umrli“, kažem. Doguram jednu kutiju iz ćoška nasred sobe i ponudim joj da sjedne. „Vidiš… Ja sam njih iznevjerila. Umrli su u drugom gradu. Sami.“

Ne pita više ništa. Primičem drugu kutiju, sjedam i ja. Šutimo. Ona uzima moju ruku i stavlja je na dlan. Lak na mojim noktima je napukao. Pokušam povući ruku, ali ona ne da. Objašnjavam: „Nermina i Hana su mi neku noć nalakirale nokte. Nisam mogla odbiti. Obišle su pola drogerija u gradu da pronađu kvalitetan bezbojni lak. A lijepo sam im rekla da to neće ići. Ne na meni. Na meni sve puca.“ Ona stavlja moju šaku na svoj obraz. Ljubi je. „Kako je nekada izgledao ovaj stan?“, pita znatiželjno.

Nijedan pogled nije ušao u mene kao njen. A gledali su me izgubljeni, sjebani, bijesni, veseli, sretni, uplakani, psihotični… Njen pogled prodire mi u kosti, pronalazi najudaljenija mjesta. „Ovdje je bio trosjed, platneni, u tri boje“, rukom pokazujem na zid. Osmjehuje se. Pogledom me hrabri da nastavim.

„Trpezarijski sto ovdje, i tri stolice, za nas troje.“ Vodim je kroz hodnik u drugu sobu, pa u kuhinju. Riječima crtam jedan izgubljeni svijet. Sluša. Tako dobro zna da sluša.

***

Već deset godina dolazimo tu. Ulazimo u šuplju utrobu mog djetinjstva. Pomaže mi da očistim podove. Trči sa mnom kad mi jave za poplavu, kad crna voda prsne i isprlja komšijske zidove. Stoji uz mene dok im se izvinjavam. Stoji uz mene i kad me stare komšije zaustave i pitaju: „Lejla, sine, što se ne useliš?“ A ja im, ko zna koliko godina, odgovaram: „Ne mogu. Nemam papire. Ne daju mi.“ Imam tek ključ i hrpu sjećanja koja nemam gdje smjestiti. Klima glavom kad oni opsuju ovakvu vlast i ova vremena:

„Jer, dušo, oni su samo tebe imali.“ Ili vadi trn koji mi se zabio u prst dok sam pokušavala zapušiti rupe u istruhlim prozorima.

Vraćam se u sobu, najtiše što mogu. Stojim po- kraj prozora. Dole ispred zgrade, odraz mjeseca gužva se u lokvama. Ona se iznenada trzne, uspravi se u krevetu, zove me. „Tu sam. Spavaj“, kažem. Ona neće, budna je, pomalo uplašena. „Da odem?“, pitam.

„Šta ti je opet?“ „Strah me, vidi ovog nevremena. Da ne popuste prozori. Polupat će stakla. Da ponesem selotejp, da oblijepim rubove? Ko zna šta bi vjetar mogao nanijet.“

Zove me imenom. Sjedam na rub kreveta. Grli me s leđa. „Sve je u redu“, šapće. Obećava da ćemo ujutro zajedno otići, provjeriti, srediti sve što treba. A sad da legnem, ne mogu probdjeti noć. Evo, i Kiki se ponovo sklupčala. Uvlačim se ispod deke. Poljubim je. Ona me grli, a ja se sve više privijam uz njeno tijelo, uz njenu sliku svijeta. Osjetim njen miris i shvatim da ti život ne vraća uvijek po zaslugama. Jer ja nju ničim nisam zaslužila. I potom, dok napolju bukte munje i ječe gromovi, tonem u san, vjerujući sad malo više u to da sam ipak preživjela.