Bella Ciao

Bella Ciao

Priča “Bella Ciao” je dio zbirke kratkih priča “Zovite me Esteban”. To je priča o ženi koje više nema i borbama na koje danas većinom i ne mislimo.

Bella Ciao

Izvini. Znam da mi je trebalo previše vremena. Izvini što je prekasno. Dolazila sam. Bila sam gore. Ali hoću da ti kažem mnogo više, moram ti reći sve.

Imala sam deset godina. Žega, poslijepodne. Nana plačno, dedo ljutito, po ko zna koji put zvocaju tati da se mani kafane. Preklinju ga da se ponovo oženi. Nisu ni oni vječni. Šta će biti s njim? Sa mnom? Trube niz vjetar. Znaš mog starog, uvijek po svom. Meni svejedno. Čekaju me ulica, lopta, bicikl. Dedo mi daje pare, ja trčim na Mejdan, kupujem čokoladu i čips, i umalo da natrčim na tebe. Držiš cekere u rukama, razgovaraš sa starijim čovjekom kojeg znam iz viđenja. Gledam te krajičkom oka, da ne primijetiš. Pomislim: baš bi bilo super da se tata oženi tobom! Nikad prije i nikad poslije nisam to pomislila ni za jednu drugu. Bilo je tako normalno željeti biti pored tebe.

Ne mogu te zaboraviti: sutra, prekosutra, dani prolaze. Saznajem ti ime. Odrasli te nekada spomenu, ja ne razumijem ništa od onog što govore. Atmosfera u kući je podgrijana tetkinom

skorom udajom. Svi negdje žure, planovi se roje. Jutro, dva dana prije vjenčanja. Nana još zadihana vadi iz kese pavlaku i sir za uštipke. Usput govori tetki da te je srela. Ja ne mrdam: trpam velike zalogaje u usta i slušam. Kaže, obećala si doći na vjenčanje i dovesti svirače.

Tog velikog dana mene boli stomak. Muka mi je, a niko ne zna da je to od uzbuđenja što ću te vidjeti. Misle ja to zato što mi tetka ode, jer ona je meni kao starija sestra. Oblačim nove pantalone i crvenu košulju sa čipkanom bijelom kragnom. Čak dozvoljavam nani da mi stavi jednu šnalu na šiške. Samo jednu, samo jednom, za tebe. Pjeva se, pleše i pije. Nikom ne smeta ni što tata počesto potegne, slavi se. Sati prolaze, tebe nema. Možda si zalutala? Ne možeš pronaći zgradu? Iskradam se napolje. Hodam duž ulice, zavirujem u uske prolaze, penjem se na vrh Logavine. Stojim, gledam ima li te. Zaspim tek pred zoru, na trosjedu gostinjske sobe. Sutradan shvaćam: mora da si zaboravila. Nije bitno. Svadba je prošla onako, a ni brak nije dugo trajao. I danas vjerujem, da si kojim slučajem bila tu, dernek bi bio stoput bolji.

Molim tatu da me povede u neku od kafana gdje, pomislim, mogu vidjeti tebe. Dedo odobrava misleći da idemo na ćevape kod Želje i kolače u Egipat. Uz moje obećanje da neću nikom reći odlazimo Kod Piketa, a ponekad i u Čarli, gdje imaju uramljene Chaplinove postere. Sjedimo, tatina raja dolazi i odlazi, i svaki put kad mi kaže da trebamo krenuti, ja naručim još jedan sok. Mislila sam, nikad se ne zna, možeš banuti baš tad.

Onda je došao rat i ja sam povjerovala da smo se zauvijek mimoišle. Načula sam da si u Sloveniji, da sviraš gore, da ti dobro ide.

Srećemo se ‘97. ili ‘98., opet na Mejdanu. Vra- tila si se! Stari se u međuvremenu oženio, ali to više nije bitno. Tad ja već mogu razumjeti tebe. Razumjeti sebe. Virkam kako zidaš novu kuću. Ciglu po ciglu, sama, svojim rukama. Sretna sam. Sa svakim novim redom cigli manje me boli kad ti se neko podsmjehuje. Bella, koliko god ti šutjela o tome, oni su znali. Ali znaš šta, jebat ih! Džabe su oni falsifikovali građevinske dozvole, zaključavali avlijske kapije da sakriju dvospratnice iznikle u baštama, džabe su zidali nove ograde i podizali čvršće krovove. Nisu zaklonili ni sunce, ni oblake. Nisu mogli ništa! Ti si sagradila prelijepu kućicu, s najljepšim pogledom na grad.

Katkad bih kao slučajno prošetala tvojom uli- com. Glumeći da žurim negdje, stalno bih pogle- davala na sat. Sad mi je to smiješno, jer znam da si dobro znala da ne žurim nigdje, da ja nemam kamo otići. Toliko sam te puta htjela pitati: kako je to nekad bilo? Gdje ste se nalazili? Gdje izlazili? Jednom prilikom skupljam hrabrost i stajem malo niže tvoje kuće. Zapalim cigaru i gledam u grad. Odjednom, nešto zaškripi. Ulazna vrata se otvaraju i ja spazim tebe kako iznosiš smeće. Crkavam od panike. Buljim u Vijećnicu kao da je nikad u životu nisam vidjela. U jednom me trenutku pogledaš, a ja se kao slučajno osvrnem. Klimneš mi glavom u znak pozdrava, okreneš se i uđeš u kuću. Vrata se zatvaraju.

Te večeri, kao i inače, igram karte s Nerminom i Hanom. Nešto se u meni otopilo. Pričam na sav glas kako je večerašnji zalazak sunca bio ravan spektaklu. Prolaze sati, a ja meljem li meljem. One meni „baci kartu“, a ja njima „samo da ste vidjele te ljubičaste tonove na nebu“, one „hajde, podijeli karte“, ja „a tek mostovi preko Miljacke, kakvu im samo suton patinu daje“. Kad kažem: „Tramvaj je kliznuo pored Vijećnice s nezapamćenom lakoćom. Kakvo maestralno skretanje!“, Nermina više ne može izdržati. Spušta karte na sto: „Majke ti, koji je tebi kurac večeras?“

Nisam znala. Rekli su mi sedam dana poslije. Umrla si, a ja nisam bila tu. Rekli su rak, i da si prekasno saznala dijagnozu. Kazali su „samo dva mjeseca“, a ja im moram vjerovati na riječ da te nije puno boljelo, i da je došlo u snu.

Šta da ti kažem sad? O životu? O gradu? Kažu, vrijeme borbe će doći. Znam da hoće. Ali svako malo sretnem nekog starijeg, nekog u kome mogu vidjeti tebe. Na prvu me pogledaju mrko i oprezno. Ja bih da ih pitam, gdje su nicale vaše ljubavi? Koji su vas to prolazi, koji haustori, koje zavjese skrivale? Ja razumijem strah u njihovim očima. I to što se prave da me ne vide, da ne čuju. Što paze da nam se tijela slučajno u prolazu ne dotaknu. Ja razumijem. Naučila sam jezik tišine. Znaj, i oni su sami, a ja nemam koga pitati da li na kraju to ipak tako bude? Bella, bojim se samoće.

Dugo nisam bila gore. Mislila sam da više nikada neću. Kad su ljetos u Sarajevo stigli pjesnici iz Švedske, a mene dopalo da ih vodam, nisam mogla da im ne pokažem najljepši pogled na grad. Stajali smo malo više tvoje kuće, ispod starog oraha. Slikali su i oduševljavali se pogledom. Prišla sam bliže i naslonila se na zid koji si svojim rukama gradila. Htjela sam da asfalt pukne, da proklija stablo divlje ruže i veže mi noge, da orah spusti svoje grane i zagrli me. Htjela sam ostati tu što duže.

– Ko živi ovdje? – pita jedna pjesnikinja.

– Niko – kažem.

Ona me gleda, očekuje da nastavim, ali ja ne bih ni sa Šveđankom o tome. Smrkava se, podsjećam ih da je vrijeme da krenemo, ne bi valjalo da zakasne na svoje pjesničko veče.

Ciao, moja Bella! Godine prolaze. Bella, ciao! Ja ne znam da li postoje drugi svjetovi. Ja nemam odgovore. Ali kunem ti se da ću te ludo pamtiti. Koliko god mogu, kad god mogu. Jer moraš znati: zato što si ti bila tu, meni je bilo lakše. A znaj i ovo: prolazit će ljudi. Doći će bolje i hrabrije od mene. Slikat će, diviti se… Tvojim očima gledati grad. „Kakva divna kuća“, reći će. Hoće, Bella, hoće.